Osnove stava


He Đinghan/Osnove stava „Jahanje konja“

Stav „jahanje konja“ je najstabilniji od svih osnovnih stavova. Iako postoje brojni i različiti stavovi u okviru Kineskih borilačkih veština, koje na različite načine naglašavaju razlike u okviru ovog stava, sve one bez obzira na stil smatraju da je ovaj stav prva lekcija u vežbi. Mnogi tradicionalni stilovi zahtevaju od učenika da vežbaju ovaj stav tri godine pre nego im se dozvoli da idu dalje u učenju. Cilj ovoga je da razvije stabilnost u položaju nogu i tek nakon što učenik može da pravilno stoji biće mu omogućeno da nastavi učenje drugih veština.

Na koji način učenik stiče stabilnost u položaju „jahanje konja“? Kako da ovaj stav postane koren pravilnog pokreta? Kako da stvori snagu iz ovog stava koja treba da omogući pokret i da ne dozvoli da noge nose teret celog tela?

Svaka pojedinačna kineska borilačka veština ima različite oblike za stajanje u ovom stavu: široko, usko, visoko, nisko, učvršćeno, pokretno i td. Na prvi pogled njihov izgled je različit, ali osnove su slične. Ovaj tekst sadrži slike sledećih majstora:

Čen Ciming (Čen porodični stil taićićuan)

Čen Fake (Čen porodični stil taićićuan)

Jan Čengfu (Jan porodični stil taićićuan)

Sun Lutang (ksinjićuan, baguažan, taićićuan)

Jin Južang ( (baguaćuan)

Gong Baožai (baguaćuan)

Guo Ćilija (šaolin ćuan, vudangćuan)

Van Laišeng (ziranmen, južni stil)

Čang Dongšen (šuaiđiao, kinesko rvanje)

Vei Ksiaotang (babu ganglangžuan, stil Osam koraka molitve)

nepoznati vežbač borilačke veštine  sa veoma kompaktnim stavom (baiđićuan, stil Osam ekstrema) Ningđin, Šaodong)

Iako su ovi ljudi živeli u različita vremena i u različitim mestima i vežbali različite stilove borilačkih veština, njihov stav „jahanja konja“ pokazuje iste principe i pokazuje nešto što se može nazvati puna istina o ovom stavu.

1. Niži deo noge je glavni deo stava. On treba da bude uspravan u odnosu na zemlju što je više moguće. Kolena ne bi trebalo da prelaze članke. Kada se stoji u stavu Sipingma (pogledaj sliku Guo Ćijia) ili stav četiri nivoa, kolena ne bi trebalo da prelaze preko prstiju, i trebalo bi da budu u jednoj liniji i pravcu. Ako zamislimo liniju koja polazi od kolena i ide u zemlju, onda prostor između donjeg dela obe noge bi trebalo da oblikuje kvadrat. Na taj način snaga ovog položaja je povezana sa zemljom preko zadnjih i preko unutrašnjih strana donjeg dela nogu. Kolena ne bi trebalo da nose suviše težine i snaga bi trebalo da bude ravnomerno raspoređena. Ne bi valjalo da unutrašnja strana nogu nosi više težine a spoljna manje, ili da prednja strana nosi više težine a zadnja manje. Posebno je važno da se snaga se stvara uz pomoć kolena, jer kolena treba da održavaju stabilnost i da prenose snagu.

2. Ako se donji deo nogu može smatrati stubom zgrade, onda se gornji deo može smatrati poprečnom gredom. Obe određuju visinu i širinu ovog stava. Ipak unutrašnje strane gornjeg dela nogu formiraju luk. Dobro je poznato da je luk najjača struktura koja drži silu koja ide na gore. (verovatno ovo razumeju oni koji se bave građevinarstvom) – rđ.)

Na primer fizička struktura luka jednog mosta gura silu na gore na najefikasniji način. Ako želimo da postignemo ovaj isti cilj ali primenjen na ljudsko telo, mišići oko Kuan oblasti (zglobovi kukova) moraju da budu opušteni, čineći ih da budu sjedinjeni sa karlicom na taj način da zglobovi kukova budu otvoreni i izduženi ka obe strane tela. U isto vreme veliki ligamenti na unutrašnjim stranama obe noge moraju da budu povezani preko Huijin (akupunkturna tačka izmeju anusa i seksualnih organa). Snaga ovih ligamenata koji su povezani u celinu  se podiže na gore kroz Huijin, pa na taj način obe nogu mogu da se sjedine – ovo se zove Dangđin. Stabilan luk donjeg dela tela se zasniva na stabilnom kvadratu i Dangđinu koji stvara ovaj luk. On će stvoriti silu koja vuče na gore i ova sila ne samo da sprčava rasipanje „donjeg Ćija“ iz donjeg stomaka, već ako posedujete i stabilnu karlicu (gde stabilnost leži na vrhu sigurnog i moćnog luka), ta sila prodire na gore kroz kičmu i stiže do drugih delova tela.  Zbog toga stav „jahanja konja“ ne znači da telo „sedi“ na nogama i da noge nose težinu tela. Nasuprot tome struktura samog oblika obe noge koja se probija na gore ide kroz karlicu u telo. Na taj način i gornji i donji delovi tela su sjedinjeni i u pokretu oba dela neće ometati jedan drugoga.

3. Kada pokušavamo da izvedemo goreopisani pokret, osećamo da centar gravitacije celog tela pada nazad, ali u stvarnosti bićemo u stanju da spustimo  donji Jao (srednji i donji deo leđa, koji se obično ali netačno zove struk), grudni koš će se pomeriti napred (grudno rebro prirodno gura na više i teži da postane prava linija). Ako možemo da težinu postavimo na Jaojan (dve tačke iznad svakog od bubrega), da opustimo i spustimo obe butine, tako da stomačna šupljina bude smeštena iznad Kua ( koja se takođe često ali netačno zove kukovi), na taj način telo prirodno stvara ravnotežu i svaki deo ima svoju vlastitu silu koja vuče na gore. Na taj način mi potpuno dostižemo stabilnost i pokretljivost. A  ako obratimo pažnju na pojedinačne stavove majstora na fotografijama, možemo bolje da razumemo ove principe.

Čen Ciming: Centar gravitacije je lako nagnut na levo, donji deo leve noge je uspravan u odnosu na tlo, ali donji deo desne noge i koleno nisu izokrenuti ka unutra, na levu stranu. Ako bi se sklonile njegove pantalone bilo bi moguće videti njegov Dingđin, koji bi bio zaokružen i gurao bi na gore.

Čen Fake: Đian (unutrašnji deo ramena) i Kua su u potpunosti opušteni, ali Dangđin je ipak veoma pun. Nije nikakvo čudo da je bio u stanju da obnovi porodični Čen stil Taićićuana.

Jang Čengfu: Standardni položaj, luk je vidljiv.

Sun Lugang: Dangđin je savršen. Moguće je jasno videti odnos između Dangđina i položaja celog tela. Jin Južang: Kua je spušten na najnižu moguću tačku, ali donja noga je još uvek uspravna. Moguće je uočiti da su njegove  Đibengong (osnovne veštine) veoma dobre.

Gong Baožai: Iako je njegov Pianmabu (nagnuti stav jahanja konja) u ovom slučaju nagnut na desnu stranu, Dangđin se još uvek probija na gore, održavajući snagu u levoj nozi.

Guo Cuija: Njegov stav se zasniva na čistoj vežbi koja je u skladu sa njegovom izrekom: „Jao lian gong, ci žan žuan“ – „Da bi vežbao borilačke veštine, neophodno je da ih započneš sa stojećim stavom“. To je jednostavna istina.

Van Laišeng:  Retko se viđa primer mladog vežbača u ranijim generacijama majstora borilačkih veština, ali Van Laišengove fotografije Đibengonga u knjizi „Vušu huicong“ – „Zbirni radovi o borilačkim veštinama“ su vredne da ih gledamo i mislimo o njima.

Lin Širong: On pripada južnom stilu borilačkih veština, ali osnovni zahtevi njegovog stava Mabu se ne razlikuju.

Čang Dongšen: Da bi bio u stanju da odbaci drugu osobu, čovek mora da čvrsto stoji. Iako je ovo Šuaiđiao (Kinesko rvanje), osnovni stav njegovog stila je isti kao i kod drugih stilova.

Vei Ksiaotang: Njegov stav je malo preširok, i donji deo nogu nije uspravan, ipak kolena nisu izokrenuta ka unutra. Ni spoljne ivice oba stopala nisu uvijena ka spolja. Zbog toga što mu je Dangđin savršen, on povezuje obe noge. Održavanje sile luka koja gura na više je u skladu sa njegovom izrekom koja kaže: „Điao kou ksi vai fen“ – „Stopala izokrenuta ka unutra, kolena izokrenuta ka spolja“.

Bađićuan stav iz Ningđina, Šandong: Iznenađujuće je da u malom selu na samom severu Šandonga može da se nađe tako pažljiv i lep stav. Ovo može da bude slučaj jednog „Li ši er ćiu žu je“ – „Kada se veština i ponašanje izgubi kod plemstva, moguće ga je naći među običnim ljudima“. Isto može da se primeni i na borilačke veštine.

Moje vlastito iskustvo u vežbanju borilačkih veština je da kada se suočim sa problemom, onda se vraćam Đibengongu (osnovnim veštinama). Što više vežbam osnovne veštine, i što ih vežbam dublje, verovatnije je da će doći do napretka u budućnosti. Ali te osnovne veštine moraju da se vežbaju na ispravan način, jer i najmanja greška može da ima ozbiljne posledice na dalju vežbu. Nadam se da ovaj tekst može da pomogne onim ljudima koji imaju iste ideale u proučavanju borilačkih veština.